Korona porezi ili kada olakšice postanu same sebi svrha

Ovih dana nezaobilazno pitanje je pitanje poreznih olakšica, odnosno oslobođenja za sve one pogođene korona virusom. Ipak, ostaje gorak okus u ustima uzme li se u obzir da danas, 8.4.2020., zaraženih 1.343, nije ništa u odnosu na ono što (ne)promišljene odluke i ishitrene porezne olakšice mogu učiniti gospodarstvu. Naime, ako je brojka od 300.000 osoba, koliko se kalkulira da će izgubiti posao, iole točna, onda je značaj odluka o pomoći gospodarstvu nemjerljivo veći od svih odluka vezanih uz zdravlje, izolacije, propusnice, maskice i slično. Jer ako samo 0,1% ovih radnika izgubi život (opće je poznato da gubitak posla povećava stopu suicida, da ne tražimo dalje) daje brojku od 300 što je, nevjerojatnih, gotovo 16 puta, više od broja trenutno smrtno sradalih od korona virusa.

A sad da se fokusiram na porezne olakšice radi pomoći gospodarstvu. Prije svega, valja istaknuti da je svaka pomoć dobra, bolja od ne-pomoći. Ali….

Mjere usvojene ovih dana su čisti populizam i nepromišljeno dodvoravanje, jer ipak, s koronom ili bez nje, izbori se bliže… Reću ću iskreno, pljačka svih radnika. Zašto? Iz vrlo jednostavnog razloga što se plaćanje poreza na dohodak i doprinosa za obvezna osiguranja (ovdje ključno doprinosa za mirovinsko osiguranje) država odriče u korist poslodavaca. Kada mojim kolegama, u visokoškolskom obrazovanju ekonomskog profila, kažem da je “opasan” blagonaklon odnos prema studentima, obično mi kažu da sam prestrog. Posljedica toga su ovakve mjere. jer neki prošli studenti danas su kreatori politike. Naime, ako je obveznik plaćanja poreza na dohodak i doprinosa za mirovinsko osiguranje radnik (a jest), onda je oslobođenje poslodavca koji isti iznos obustavi radniku, ali ga netko, snagom broja glasova u Saboru, oslobodi od obveze uplate navedenog iznosa (u ime i za račun radnika), nije ništa drugo nego prevara, krađa radnika. Jer, ako je taj iznos poreza na dohodak i doprinosa za MIO moja obveza kao radnika, onda oslobođenje plaćanja bi trebalo značiti da je moj iznos plaće u tom mjesecu veći, a ne da mi poslodavac isto obustavi na ime plaćanja poreza i doprinosa, a onda ipak to ne uplati, već zadrži za sebe. To više što će biti zanimljivo vidjeti već slijedeće, 2021. godine, kada radnik u očekivanju nekog povrata poreza bude iznenađen da ga, vjerojatno, neće biti. Zašto? Zato jer isti iznos poreza nije uplaćen. Još gore, jednog dana, za 20 ili 30 godina, kada neki od današnjih radnika, ne sjećajući se više učinaka SARS CoV-2 iz 2020., godine krene u zasluženu mirovinu. I tada ostane iznenađen da mu zapravo doprinosi nisu uplaćeni i da mu to nedostaje u izračunu mirovine. Razmišljanje današnje pozicije je očito da će tada na vlasti biti “neki novi klinci…” (Balašević).

Nadalje, smanjenje/ukidanje obveze plaćanja poreza na dobit, bolje rečeno akontacije poreza na dobit, ukazuje na svu, da parafraziram de Balzaca, sjaj i bijedu navedenih mjera. Naime, činjenica je da će se konačna obveza poreza na dobit za 2020. utvrditit (tek) u 2021. godini kada se podnese prijava poreza na dobit za 2020. najbolje ukazuje na to da se konačan iznos poreza na dobit neće promijeniti bez obzira na ispunjenje ili neispunjenje ovih mjera. Jer poduzetnik koji do kraja godine uspije oporaviti svoje poslovanje, morat će platiti iznos poreza na dobit koji će biti veći, od onoga što je kroz predujmove uplatio – i morat će uplatiti razliku. Onaj poduzetnik koji ne uspije u tome, i tako neće imati porezne obveze. Prema tome, oslobođenje od plaćanja predujmova poreza na dobit ima samo vremenski učinak, a ne i stvarni učinak na iznos poreza. Ali, kao i obično, vrag je u detaljima. Da bi se plaćao smanjeni iznos predujomova potrebno je to prijsviti nadležnim tijelima. A onda oni imaju posla. Kako neki dan u Otvorenom napisa komentar, moj kolega sa ZSEM, dr.sc. Kristijan Krkač, “lupači pečata kroz škrgut zuba na društvenim mrežama proklinju koronu”, čini se da vlada, kao poslodavac, jako skrbi za svoje radnike, zaklete lupače, da imaju posla i u ovim izvanrednim okolnostima. Pa je potreban jedan takav pečat da poduzetnik ne mora plaćati predujam poreza na dobit, iako će konačan iznos, koji će se utvrditi u 2021., biti na lipu isti kao da ove “pomoći” bilo nije.

Slično tome, plaćanje PDV po naplaćenoj realizacije je dobra mjera, ali… Ali ako poduzetnik uobičajeno plaća PDV po naplaćenoj realizaciji, onda prilagođavanje sustava da bi mjesec, dva, ili možda tri, plaćao po naplaćenoj realizaciji povlači za sobom značajne troškove prilagodbe sustava što može nadmašiti, hladno ekonomski, utvrđene koristi. Naime, ovo je ništa drugo nego odgađanje plaćanja PDV na neko vrijeme (i to samo ako mi kupci ne plaćaju odmah) pa je ekonomska vrijednost ove odgode mjerljiva jedino iznosom zateznih kamata u slučaju zakašnjelog plaćanja.

Zadnje, i ne manje važno. Odgoda rokova predaje, prije svega izvještaja za statističke i druge potrebe (potpuno pogrešno nazivanima “financijskim izvještajima”, i to od, nota bene, ministra financija) odgođeno je za 2 mjeseca (do 30. lipnja). Isto vrijedi i za financijske izvještaje, dok su konsolidirani financijski izvještaji odgođeni za 1 mjesec. Zanimljivo, ali obveza objave, doduše ne u Registru, za društva koja kotiraju na burzi, nije odgođena! Značaj ovoga je minoran, populistički i nepotreban, ali ukazuje na jednu važnu stvar koju niti zastupnici u Saboru u svojoj raspravi nisu istaknuli. Naime, rokovi predaje izvještaja propisani su zakonom (kojeg donosi Sabor kao zakonodavno tijelo), a sada su “predani” u “posebnim okolnostima” ne Vladi, nego (tek) ministru.

Analizirajući sve ove mjere nemoguće je oteti se dojmu da neki pokušavaju zaraditi na pandemiji. Na koji način? Pa, zamislimo poslodavca koji svojm radnicima isplaćuje minimalnu plaću, a država mu subvencionira neto 4.000 kn. Ne zarađuje li ovaj poduzetnik još na tome? Najbolji dokaz za ovo je činjenica da su neki poslodavci koji su, bržo-bolje, otpustili neke radnike, izrazili spremnost da ponište otkaze ako im se isplate subvencije. I, usput, uvažen im zahtjev….

Neke tamo, “nazadne” države, poput primjerice Austrije, subvencioniraju postotak od plaće pa za radnika koji ima veću plaću poslodavac dobiva i veću subvenciju. Ali to je tamo negdje, daleko, u daljini, u daljini,…., tamo da putujem… (Tin Ujević)

Ne bi li bilo puno bolje osloboditi sve podzetnike obveze plaćanja predujma poreza na dobit (jer konačan iznos poreza će i tako biti isti) kako bi se smanjilo administriranje (lupanje pečata)?

Ne bi li bilo pametnije obveznicima PDV omogućiti plaćanje PDV, ne do kraja slijedećeg mjeseca, već s odgodom od primjerice mjesec dana? Il još bolje, plaćanje poreza, ustupom potraživanja od kupaca državi pa da država onda, kao vjerovnik, naplaćuje ova potraživanja i tako istinski pomogne malim i srednjim (da ne spominjem mikro) poduzetnicima, a snagom svog imperija bori protiv onih koji “love u mutnom” i naprosto ne plaćaju svoje obveze, ne zato što nemaju, već zato što su eto “u poteškoćama”.

Na kraju, ne manje bitno, u bespuću općina i gradova u Hrvatskoj, što generiraju mnogobrojne “izdavače” e-propusnica za najbizarnije stvari, jer su mnoge općine ovisne o njima susjednima, nameće se pitanje zašto ove lokalne jedinice ne posegnu za svojim mjerama – zamislite da Grad Zagreb donese odluku da se ne obračunava prirez, ili da se obračunava po nekoj nižoj stopi. O sniženju stope poreza na dohodak neću niti razmišljati…

Ivan Čevizović